VIZIJA LAG-a

Regija Bilogora-Papuk područje je uravnoteženog ekonomskog, društvenog i održivog razvoja, moderne, tehnološki razvijene ekonomije, kvalitetno educirane radne snage, aktivne lokalne zajednice, izraženih specifičnosti svojih prirodnih, povijesnih i kulturnih resursa, regija izazova i mogućnosti, poželjna za život, rad i posjećivanje.

Općina Sirač

Na prostoru današnjeg Sirača u srednjem vijeku nastaju dva grada, dvije utvrde: Sirač i Željnjak samo dva kilometra udaljene jedna od druge dok manji nalazi novca upućuju na postojanje Sirača još u rimsko doba, kada je pripadao Posavskoj Panoniji.

Sirač je sredinom 13. stoljeća pripadao župi Toplica. Tada ga i prvi puta 1242. godine pod imenom ZIRCH nalazimo na jednoj zemljopisnoj karti. Prvi stari grad u Siraču, čiji su ostaci vidljivi i danas, sagradili su 1309. godine templarski vitezovi, a tijekom narednih godina, desetljeća i stoljeća grad je često mijenjao vlasnike činom darovanja, kupovine ili vojnim osvajanjima. Od 1343. godine Sirač je vlasništvo obitelji Tiboltović, a 1389. godine ugarski kralj Sigismund uzima Sirač Tiboltovićima i poklanja ga Kaštelanovićima od Sv. Duha koji su živjeli u današnjem Dežanovcu. Tih godina promijenio je i ime naselju pa se današnje ime SIRAÄŒ prvi puta pojavljuje 1390. godine, kada je hrvatska plemićka obitelj Kaštelanović sve do 1430. godine gradila naselje na novoj lokaciji. Istovremeno Kaštelanovići su sagradili u blizini grad Željnjak, čije se ruševine nalaze nedaleko kamenoloma Mračara i sela Barica. Provalom Turaka u ove krajeve 1542. godine, gradovi Sirač i Željnjak dolaze u njihov posjed, a većina stanovništva, među kojima je i starosjedilačko hrvatsko, odlazi u današnju zapadnu Mađarsku i Gradišće u Austriji. Turci su po svom dolasku naselili Muslimane i Vlahe pa je u 17. stoljeću bilo u Siraču oko 300 kuća s pretežno muslimanskim življem.

Borbe za Sirač su česte. Godine 1687. su zbog napredovanja hrvatske vojske pod zapovjedništvom bana Draškovića i carske pod Dünerwaldom, Turci napustili Sirač, a carski austrijski dvor ga 1695. godine formalno poklanja, ali ne i predaje, patrijarhu Arseniju Crnojeviću, koji je došao sa srpskim porodicama. Krajem 17. stoljeća Sirač je bio središte kotara. Ostao je u vlasti bečke Carske komore, pa ga najprije 1748. godine carica Marija Terezija poklanja svome suprugu, a 1763. Sirač, utvrdu u ruševinama, i posjed kupuje Antun Janković, tada podžupan požeški. Naseljavanje Sirača ponovo počinje pod kraj 18. stoljeća, posebno 1776. godine, kada su iz Like i Gorskog kotara doselile hrvatske porodice, a šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća počinju se na ove prostore naseljavati njemačke obitelji iz Austrije, Moravske i Mađarske.

Tih godina počinje i gospodarski razvoj Sirača.

Intenzivnija eksploatacija šume počela je 1872. godine, a kamena 1895. posebice za izgradnju cesta, te željezničke pruge Barcz - Pakrac koja je puštena u promet 1897. godine. Odmah nakon izgradnje željezničke pruge, društvo Južna željeznica zakupilo je siračka brda na istoku, otvorilo kamenolome i napravilo odvojak željezničke pruge kroz sela do potoka Grižine, dok je vlastelinstvo Tükory nastavilo eksploatacijom šuma. Mogućnost rada i zarade privlači nove došljake u Sirač, među kojima su u to vrijeme nešto brojnije češke obitelji. šume često mijenjaju vlasnike pa su nakon 1918. godine, u narednih dvadesetak godina, vlasnici šuma Jugoslavensko dioničko društvo, Guttman i Dioničko društvo "Croatia" koje za potrebe prerade drveta gradi novu veliku pilanu. Dio posjeda je koloniziran u zaselak Baricu, gdje su se nastanili Gorani, Primorci iz Podgorja i Talijani iz okoline Vicence i Padove.

Drugi svjetski rat - Neistraženo vrijeme

O Siraču u Drugom svjetskom ratu pisano je s pozicija bivšeg sistema, jednostrano i proturežimski pa prava istina o tom vremenu tek treba biti napisana. Sigurno je da je zbog svog zemljopisnog, pa i vojnog značaja bio zanimljiv vojskama na ovim prostorima, a taj interes prouzročio je znatna ljudska i materijalna stradanja. Sirač je u vrijeme rata bio općinsko, ali i vojno središte u kojem su bile postrojbe "Kulturbunda", ustaške postrojbe i domobranski Gorski zdrug. I mještani Sirača su dijelom bili pripadnici tih postrojbi. Partizanske postrojbe su 13. lipnja 1943. godine ušle u Sirač, nakon što su slomile otpor utvrđenih domobrana i ustaša u školskoj zgradi i u crkvi. Niti nakon toga Sirač još dugo nije imao potpunu vlast jedne ili druge vojske, jer su u njega preko dana često zalazile postrojbe ustaša, njemačke vojske i domobrana, dok su partizani u mjesto ulazili uglavnom noću.

Iz Drugog svjetskog rata Sirač je izašao kao jedan od 5 lokalnih centara općine Daruvar. ÄŒelništva općine Sirač, Daruvar, a najviše sami mještani kroz Mjesnu zajednicu, nastojali su s više i manje uspjeha pokrenuti proizvodne i prerađivačke kapacitete, te razne udruge, nastaviti tradiciju prerade drveta, osnovnog školstva, zdravstvene zaštite, pošte, kulturnih djelatnosti, športa i vatrogastva.

Sve vrijeme nakon Drugog svjetskog rata Sirač je ostao mini središte gospodarske i društvene djelatnosti ovog kraja. Usprkos hrvatskoj orijentaciji i opredjeljenjima napredovao je u razvitku.

Sirač u Domovinskom ratu

Za Sirač je Domovinski rat počeo 5. svibnja 1991. godine kada je formiran Krizni štab za pripremu i vođenje oružanog otpora, a prva naoružana postrojba osnovana je dan kasnije. Početak velikosrpske oružane agresije je za općinu Sirač 19. srpnja 1991. godine kada su pobunjeni Srbi iz zasjede napali policijsku ophodnju i Purnici, kojom prilikom je sedam pripadnika MUP-a ranjeno, a dvojica su ubijena. Gotovo svi mještani bili su organizirani u obrani, a samo mali broj stanovnika je napustio Sirač. U odredima Narodne zaštite i postrojbi 4. satnije 58. samostalnog bataljuna bilo je 447 stanovnika općine Sirač. Tijekom rata poginulo je 9 Sirčana u postrojbama Hrvatske vojske i Policije, a 11 poginulih su civilne žrtve Domovinskog rata, dok ih je 39 ranjeno.

"Ovaj crni prljavi rat će i majku i oca i braću i sestru moju beskrajno dugo boljeti" - D. Lončar

AKTUALNE NOVOSTI